Uvijek kad se spremam u neki kraj prelistam jedan od tri toma Arheološkog leksikona BiH: tu su zabilježeni i ukratko opisani svi arheološki lokaliteti u našoj zemlji poznati do polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća. Posebno popišem one iz pretpovijesti, posebno rimske, posebno srednjovjekovne, pa obilježim one na kojim se ima šta vidjeti i uslikati. Većina općina, ako ne računamo one novovijeke, ratne, ima lokalitete iz sva tri navedena razdoblja, a Han Pijesak je jedna od rijetkih u kojoj život počinje tek tijekom srednjovjekovlja.

Znaju se, istina, trase rimskih putova koji su prolazili ovim područjem: jedan je, preko Mačkovca, Mrkalja, Kusača i Podžeplja povezivao primorje sa Srebrenicom, dok je drugi, preko Pjenovca i Knežine, vodio prema Vlasenici. Pojedini dijelovi i danas su očuvani, ponajprije jer su kasnije služili i kao karavanski putovi, ali tragova antičkih naselja ili bilo čega iz tog doba, ma i samo jednog rimskog novčića, zasad nema.

Već i sama ta činjenica ukazuje na to da se radi o pasivnom kraju, koji je donekle živnuo u osmansko doba i u vrijeme bivše nam države, ali se sad polako vraća na „tvorničke postavke“, o čemu najbolje govori podatak da se broj stanovnika u odnosu na popis iz 1991., kada ih je popisano 6348, gotovo prepolovio, a 2016. stao na svega 3376. Stao, ali dabogda da će zadugo ostati i na toj brojci. Dok se u okolne općine slilo i trajno nastanilo nešto izbjeglica iz drugih područja, u Han Pijesku to nije bio slučaj, a mladi su sve manje spremni na život na više od 1000 metara nadmorske visine i na bavljenje stočarstvom, što je jedna od osnovnih značajki ovog kraja.

Mnoge srednjovjekovne nekropole sa stećcima također su znak da je ovo bio i ostao idealan teren za uzgoj stoke, makar taj posao, ako je suditi po (ne)ukrašenosti stećaka, ni tad nije bio neka posebna pljačka. Nekropola ima na desetak mjesta, a najviše oko sela Nevačka, pored ceste što vodi ka Olovu. Iz srednjovjekovlja su i danas gotovo neznatni ostaci grada Pošijaka kod sela Pjenovac, iznad rječica Pištice i Bijesnice, i to je je sve. Osmanlije su u prvom popisu, obavljenom nekoliko godina nakon pada Bosne, zabilježili samo sela Brložnik s devet kuća i Gođenje s jednom više, a ista sela, sada s ponešto više kuća, navode se i 1485. godine.

M.J. | Bljesak.info / Prilaz spomeniku

Han Pijeska, znači, „ni na mapi“. Naravno, jer je gradić stvarno nastao tek nakon što je Austro-Ugarska i ovo označila jednim od područja na kojim se isplati uložiti u infrastrukturu pa navaliti na sječu šume. Shvatio je to na pravi način i neki Kadić iz susjedne Vlasenice pa napravio han. Otkud ono Pijesak, starije od hana iz naziva, vrag bi ga znao, mada će svaki Hanpiješčanin, ako se to tako kaže, k'o iz rukava izbaciti nekoliko verzija. Uglavnom, Han Pijeska uopće nema u austrougarskom popisu iz 1879., u narednom, 1910., ima svega 74 stanovnika, a natpolovičnu većinu – pa se ne nasmij! – čine rimokatolici, ima ih 38, pravoslavaca je 31, trojica su grkokatolici, a jedan jevrej, dok muslimana nema. Primjerice, jedno od današnjih sela općine Han Pijesak, Nevačka, iste te godine imala je 1385 stanovnika, a danas je spala na svega 216. Naravno da je konfesionalni sastav Han Pijeska takav zbog „kuferaša“: temeljito se obnavlja cesta prema Sarajevu i Zvorniku, podiže se velika pilana na Han Kramu, gradi se pruga čak do Olova, a to nikako nije moglo bez doseljenika s raznih strana crno-žute monarhije.

Tako ja, eto, upadnem u zamku statistike, a ovo je, ili bi barem trebao biti, putopiščić. Prije nego pređem na posao, prisjećam se zgode kad sam u Han Pijesku radio jedan TV prilog, mogla je biti 1999. ili tako nekad.

- Alo, novinar, šta otkrećeš kameru od nas, snimi i nas, nismo šugavi! – dobacuje mi jedan iz skupine kratko ošišanih „opakih momaka“ iz bašte kafića.

- Nije problem, evo… - pa okrenem kameru prema njima.

- A koja je televizija, ako nije tajna? – pita drugi pomalo sarkastično; ko ovdje ima pravo imati ikakvih tajni pred njima!

- „Glas Amerike“.

- Ooo, ma sklanjaj tu kameru, odmah, da ne sklanjamo i tebe i nju!

Da ne griješim dušu, popih s njima kavu, nasmijasmo se, mada je, to mi oni rekoše, u sličnim situacijama znalo biti i drugačije. Previše godina je prošlo, zaboravljaju se i važnije stvari od imena, niti bi oni prepoznali mene, ni ja njih. Danas pijem kavu na istom mjestu, uz glavnu cestu, preko puta ruševne zgrade u središtu gradića s koje spadaju crijepovi, a s pročelja su počupani čak i električni kabeli; izgleda nestvarno, pomalo baca na karikaturu, ali je unutra samo jedan „stanar“, i to Srpska napredna stranka.

M.J. | Bljesak.info / U zgradi u centru ostala je samo Srpska napredna stranka

Nađe se još takvih, što se jedva drže uspravno, među modernim višekatnicama razbacanim po obroncima gotovo ni u jednom dijelu ravnog gradića. Jedna je, nekadašnji sokolski spomen-dom kralja Aleksandra, nedavno spašena i rekonstruirana, a dobila je ime „Dvorana Kosovo i Metohija“. Sijaju i Dom kulture i Vatrogasni dom. Nađe se i lijepih detalja, recimo sat u cvijeću uz glavnu ulicu, dječja igraonica sva zasuta opalim jesenskim lišćem ili poprilično apstraktni kip pred vatrogasnom zgradom, dar Aranđelovca bratskom Han Pijesku iz 1971., s natpisom ispisanim tako čudnim ćiriličnim fontom da mi prvi put u životu treba vremena i strpljenja dok pročitam četiri stiha: Da se ropstvo nikad ne ponovi, da se bratstvo nikad ne prekine.

Han Pijesak je, kao, uostalom, i okolna općinska središta, više poprište borbe za bolje jučer nego za bolje sutra, a bitka se, naravno, vodi spomenicima. Najveći je, na brdašcu na rubu naselja, onaj partizanski – imalo se, moglo se. Glavninu čini bista borca, a možda je i borčeva majka, što čupa vlastito srce i daje ga za slobodu ili ga, nisam baš siguran, drži da ne iskoči iz grudi. Ispod nogu je kosturnica s posmrtnim ostacima 256 znanih i bezimenih partizana, pobranih po širokoj Romaniji. Često me tekstopisci na partizanskim spomenicima zadive gotovo kao autori zaumnih stihova Severininih hitova, nekad viškom patetike, a još češće nepismenošću; ovdje kaže da će „uspomena na njih vječno služiti kao svijetli primer“. Ijekavica vs ekavica 2 : 1. Na natpisnoj ploči nema nadnevka, ali ima na drugoj, postavljenoj 1959.; svaka čast svim borcima, dosjetio se neko, ali se Slavišu Vajnera Čiču, Svetozara Kosorića, Milana Ilića Čiču i Dragančeta Pavlovića moralo izdvojiti od ostalih. Jedan metalni kočić polomljen pa po kosturnici spavaju psi; jedan mi, mali crni, pravi društvo dok vršljam oko spomenika.

Iznad drugih su neki od spomenutih i drugdje u gradu pa bistu narodnog heroja Milana Ilića Čiče nalazim u dvorištu škole nazvane po njemu, s time što mu je uz nadimak Čiča dodan još jedan, Šumadijski, valjda da ga ko ne bi zamijenio za ponatijeg Čiču, Slavišu Vajnera. Da malo štucuje mrke brke, Čiča Šumadijski se komotno mogao zaposliti kao Lenjinov dvojnik. Bista narodnog heroja Svetozara Kosorića stoji – Han Pijesak, eto, nema vlastite srednje škole – ispred ovdašnjeg odjeljenja Srednjoškolskog centra „Vasilije Ostroški“ sa Sokoca. Tu na tabli nailazim i na nekadašnjeg dragog poznanika, pjesnika Branka Čučka, umrlog prije 11 godina. Nisam znao da su ovdje, gdje je odrastao i proveo jedan dio života, po njemu nazvali biblioteku i da organiziraju „Čučkove književne susrete“. Svaka čast!

M.J. | Bljesak.info / Ulica 9. januar

Na prilazu brdašcu s partizanskim spomenikom naknadno je dodana samostojeća spomen-ploča s čitavom pričom od natpisa, posvećenom osloboditeljima ovog kraja 1914. godine, predvođenim dobrovoljcima iz jedinice majora Koste Todorovića, Velimira Vemića, Dušana Dimitrijevića alias vojvode Duleta, serdara Janka Vukotića i Vladimira Bana. Teško je bilo to ropstvo pod austrougarskom vlašću, a kad se oslobodismo, sinu nam sloboda i sveopći berićet koji, evo, traje do današnjeg dana. Tomu svjedoče i kuća najbliža spomen-ploči, s čijeg zida je otpao dobar dio fasade, te srpska trobojka s poderanim bijelim poljem.

Najnoviji je spomenik poginulim u posljednjem ratu, za koji svaki od tri bh naroda ima svoje ime. Prilično sliči onom na Palama, s plohom u obliku križa. Kroz spomenik se može proći, unutra stoje osušeni vijenci i cvijeće a krase ga, kao i prethodno spomenuti, Njegoševi stihovi. „Divne smrti, prosto im mlijeko! Junacima Bog će učiniti spomen duši a prekadu grobu.“ Spomenik je osmislio Momčilo Krković, postavljen je 2002., mada bi se po jedva čitljivoj ploči uz njega moglo pomisliti da se to desilo prije barem stotinu godina.

Ima Han Pijesak i Ulicu 9. januara, pa kome se sviđa – sviđa, kome se ne sviđa – ima još jedna :) I nekoliko po starinski sagrađenih brvnara, pravih ukrasa grada, i gomile drva ispred stambenih zgrada. Imao je i hotel „Gora“ koji je, nakon sumnjivih privatizacija, ostao prazan, svačiji i ničiji, a uvijek se nađe onih koji to da je svačiji i ničiji shvate na vrijeme i onda se zna: iz nekadašnjeg ponosa gradića polako nestaje sve do kabela iz zidova. Ispred ogromnog zdanja zatječem Radeta Vukovića, ravna zemlju za cvjetnjak, i to volonterski i dobrovoljno, budući da je novi vlasnik hotela nedavno postao njegov sin Mladen. Rade me vodi kroz dvorane u kojim su nekad održavane svadbe, dočeci Nove godine i slične fešte; sad je to prilična ruševina, jedva se može prepoznati što su bile kuhinje, što recepcija, što sobe. Mladen je već uložio puno novca, a Radetov prijedlog za novo ime je Stefan; tako se, naime, zove njegov unuk, Mladenov sin.

Prošetat ću i do nogometnog igrališta, u ovom slučaju bi bilo pretenciozno nazvati ga stadionom, ne da poigram nogometa, kod mene su obje lijeve, već što je tu parking s kojeg se stiže pred hram svetog Pantelejmona. Ne znam nikog ko se zove Pantelejmon, samo jednog Pantu iz Kraljeva i jednog iz vica, al' dobro, ne valja barkati u svetačka imena, kakva su, takva su. Ovdje je njegov blagdan, pada 9. kolovoza, i krsna slava i Dan općine, a iznad ulaza u hram prikazan je mozaično. Hram je takoreći nov, osvećen 1979., i dopadljiv, pogotovo što je sav izveden od sedre, a sedra je za mene čudo. I ovdje je puno spomen-ploča, gradnja, donatori, svećenici i episkopi, kumovi ovog i onog, od malog zvona do križa na kupoli, a ja ću, ponajviše zbog moćnih rozeta, spomenuti samo klesara Radeta Milića. Parohijski dom je dvadesetak godina mlađi, a najmlađi je svetosavski dom, on je još malodoban.

M.J. | Bljesak.info / Sveti Pantelejmon

Da sam ovaj putopiščić pravio prije barem 15 godina, galerija fotografija bila bi bogatija za dvorac rezidenciju kralja Aleksandra Karađorđevića. Dvorac je sagrađen 1921. Kralj je s obitelji više puta dolazio u dvorac, a s njim su nerijetko bili i njegovi ministri i generali. Zna se da je u Han Pijesku primio, među ostalim, i osnivača moderne Turske Kemal Atatürka. U dvorcu je za povlačenja, točnije bijega iz Jugoslavije, boravio i kralj Petar, potom četnička komanda na čelu s Aćimom Babićem, inače ovdašnjim čovjekom, Nijemci i ustaše. Kako nova, socijalistička vlast ni po čemu nije htjela zaostajati za prethodnicima, zdanje je 1946. službeno preimenovano u Titov dvorac. Kad je umro Tito, umro je i dvorac, a konačnu, nepovratnu smrt „doživio“ je 2005., kada je u požaru izgorio do temelja.

Iz Han Pijeska se može na tri strane, a najmanje vidjeh na onoj s koje sam došao, samo spomenik na Han Kramu u sjećanje na bitku iz ožujka 1943., kada su na tom mjestu borci 6. proleterske istočnobosanske brigade „uništili neprijateljsko uporište i pobili stotinu ustaša“, a živote su dala i 24 partizana. Hm, baš okruglo stotinu?!

Na drugu stranu, prema Žepi, još jedna bitka, ali iz posljednjeg rata. Odigrala se u izvan naselja, u šumi, u Budičin potoku, početkom lipnja 1992. i obje strane imaju svoju verziju, a ja, naravno, neću biti sudac već samo vidjeti što je nakon svega ostalo. Jasno je da je bila zasjeda, drugačije se ovakve stvari ne dešavaju. Najprije se naiđe na široko mramorno postolje, bijelo, s crnom pločom na najvišoj točki. Na njoj imena čak 45 boraca Vojske Republike Srpske, iz Han Pijeska i s Pala, svi poginuli na isti dan. Hej, 45 ljudi za jedan dan! Malo plastičnog i malo pravog, ali uvenulog cvijeća, drveni stol i klupa te, vjetrom bačena na zemlju, traka s vijenca predsjednika Republike Srpske.

Malo dalje, s druge strane potoka, jedna krava pase oko ograđenog muslimanskog groba s gornje strane ceste, a njene drúge s donje strane, pored srećom ograđenom spomenika šehidima Armije RBiH, poginulim u spomenutoj bitci. Puno je uredniji od prethodno spomenutog, također ograđen, s dvostrukom nadstrešnicom. Grb s ljiljanima na kocki s imenima; ne brojim ih, ali ih je puno manje nego na prvom spomeniku.

M.J. | Bljesak.info / Na ulazu u Veliku komnicu

Osim spomenika s dvije strane Budičin potoka, uz cestu prema Žepi je i česma koju su Sulejmanu Mujkiću, bezbeli prerano umrlom, 1987. podigli roditelji; niko je nije dirao, kako god okreneš, bila bi grjehota. Blizu je i lijepo uređeno, ali danas pusto izletište Komnica: sportski tereni, nadstrešnice i ograda – autom se ne može unutra. Ovako bi trebalo svugdje.

Samo koju stotinu metara dalje nalazi se istoimena pećina s dodatkom Velika: ulaz uzak, iz pećine teče potočić i unutra se ne može osim možda s ronilačkom opremom, a prema uramljenoj ploči s fotografijama pored ulaza, ooo, ne da bi se imalo što vidjeti već je Velika komnica jedna od najljepših pećina u našoj zemlji. Zanimljivo, ploču s fotografijama i osnovnim podacima prošle su godine postavili sedmorica Čeha, članova Speleološkog saveza Češke. Velika komnica je, po njima, duga 3028 metara. Budući da se u pećinu ne može, najljepše slike u tom kraju ipak ću napraviti još koji kilometar dalje: visoke dizalice ili šta li su već i iza njih stijene nekakvog bijelog kamena, odsječene tako precizno ravno kao da je brdo nekim geološkim čudom sazdano od bovidura, caprodura ili paškog sira.

Treći put iz Han Pijeska vodi ka Olovu, a na 17. kilometru nalazi se selo Pjenovac. Nije baš blizu, ali nije mi mrsko. Za kamenu crkvicu zvanu Pokajnica, u šumi, pored križanja puta ka Olovu s onim od Vlasenice i Malog Polja do Knežine, nisam ni znao. Nalikuje bunkeru, s tim da unutra ne može više od jednog čovjeka, a na drvenoj tabli okačenoj o zid ispisano je Deset Božjih zapovijedi i Dvije najveće zapovijedi. Očito je graditelj i mislio na to da putnik namjernik, evo baš ovakav kao i ja, svrati, klekne na panj i u samoći se pomoli i pokaje za svoje grijehe. Jest, al' kad bih ja počeo, ko zna koliko bi potrajalo, a sigurno će naići i neko drugi pa ću, što se kaže, ispasti „smetajući element“.

Pjenovac od 2002. godine ima i crkvu, posvećenu svetom Jovanu Krstitelju. I na njoj puno ploča, a od svega ispisanog najviše mi se dopalo kako su istaknuti najveći ktitori: pomogli su mnogi, „a najbolji se pokazaše“, pa ide popis. Na drugoj ploči stoji samo rečenica, ako je i to, budući da počinje malim slovom, „da Srbi nikad više ne ubijaju Srbe!“; u potpisu Zoran Kalinić i Rade Golijan s Nezavisnog univerziteta u Banja Luci. Moglo bi se napisano shvatiti i krivo, jer, po Kaliniću i Golijanu, neće biti problem ako ubijaju koga drugog, samo da ne ubijaju Srbe. Drugo što mi ostaje nejasno jest podatak iznad ulaza, da je ovo, ustvari, ne samo hram već i manastir. Ako jest, na nemjestu je, uza samu cestu, manastiri ipak trebaju malo mira i tišine.

Otkud ono o međusobnom neubijanju, shvatit ću kad podalje iza crkve, blizu rijeke, vidim postamente za tri biste; glave narodnih heroja Slaviše Vajnera Čiče, Milana Ilića Čiče Šumadijskog i Dragoslava Pavlovića Dragančeta nestale su neznano kud, ali postamenti svjedoče da se tu, gdje je sad crkva, odigravalo nešto važno. A šta, a šta?!

M.J. | Bljesak.info / Ovdje je ovozemaljski put završio legendarni Čiča

Godina je bila 1942., mjesec siječanj, datum 21. S jedne strane, u Pjenovcu, partizani, peti bataljun Prve proleterske brigade te Romanijski i Birčanski odred, s druge stiže 697. puk 342. njemačke divizije. Partizani su dan prije dali petama vjetra iz Han Pijeska, službeno rečeno „taktički se povukli“. Dok su partizanski komandanti dumali kud dalje, mrski Švabe su, što na tenkovima, što na skijama i na konjima, stigli pred Pjenovac, stavili ga u gotovo potpuno okruženje i zapucali. Bilans: 62 mrtva partizana, među kojima i trojica spomenutih.

Slaviša Vajner Čiča, teško ranjen njemačkim rafalom, puca u vlastitu glavu. Nijemci ga, nakon što je bitka završena, mrtvog izlažu u Han Pijesku, ispred Kadića hana, a pored njega stavljaju i tijelo ubijenog psa. Tako je završio legendarni Čiča.